Literarni rad Vječno sunce i monolog "Đuka Begović", Ivana Kozarca, u izvedbi Josipe Jurko 8. d razreda plasirali su se na državnu razinu Smotre Lidrano 2013.

Mentorica: Nada Barišić

Vječno sunce

 Duga,  zlatna, ravnica kao svilene kose najljepše ugarske plemkinje. Razvukla se na sve strane ta nepregledna ravan. Roj zvijezda sja se u žitu, vjetar miriše bagremom, al` mučno šumi Dunav. Plava krv svu bol nosi, teške kapi još uvijek teku, vuku se ovom rajskom ravnicom k'o tisuće suza tisuća majki.

Dvjesto šezdeset grobova pred željeznim vratima pakla usred raja. Sivilo odzvanja skučenim prostorom, prigušeno zvoni kao plač. Bijele slike na zidovima zasjaje najdivnijim sjajem života, pa se naglo stanu gasiti, kopniti, otužno nestaju dok se ne stope s crnom prašinom. Po tlu rasute čahure, svaka za jednu suzu, svaka za jedan krik. Imena naše braće, majki i očeva vrte se u velikoj spirali i opet se gase umiru u ovom tlu, da bi opet zasvijetlile bijelim svjetlom sunca. Heroji ne umiru, žive u Vukovaru, u našoj Hrvatskoj, u svakoj pjesmi, u svakoj riječi hrvatskog jezika, žive i ostaju u nama. Zauvijek.

Otvorena vrata dozivaju sunce u mrak. Zapečaćena. Da se nikada više ne zatvore.

 Dunav teče i dalje, presijeca ravnicu i nosi svoju bol.

Monolog "Đuka Begović"