Osnovna škola Ostrog Kaštel Lukšić

Ja, petaš

Ovo mi je treći dan kao petaš. Preživio sam i to. Još se nisam navikao na silna

premještanja po učionicama, ali morat ću.

Kad sam se probudio na taj tragičan dan,već su mi se tresle noge da ću zakasniti,

da će nastavnici biti strogi, da se neću snaći. Nakon prva dva sata bio sam iznenađen.

Sve je odlično, nastavnici su sjajni, a odmor je još uvijek daleko najbolji.Sve onako kako sam htio.Škola je opet dobra,a nadam se da će takva i ostati.

I da ću preživjeti ostale „starije“ razrede.

                                                                                   Ivan Jurić, 5.a 

Jesen

Jesen je stigla mali listić u zrak podigla,

nije više vrijeme  za kratke rukave, nego da

stavimo kape na glave.

Vjetar granje njiše

A ja sav tužan razmišljam ljeto nije više.

Prvaši u školu kreću sada jako uzbuđenje

među njima vlada.

Lišće je dobilo prve boje krasne

ne ide se spavat u sate kasne.

Dosadno, ne da mi se ništa radit,

samo se mogu  jabukom zasladit.

Sve su hladnija jutra,ali ja se uvijek nadam za bolje sutra.

                                                                              Gabrijel Vranješ, 5. a

Sanjam da sam…

Mala osoba velikih snova… To sam ja, Lana. Svakim danom se penjem na planinu snova i znam da ću jednoga dana uspjeti doseći njen vrh. Nisam samo sanjar. Živim sa svjetlom koje nosim u sebi i trudim se stići do cilja. Svaki dan mi je prilika da se popnem malo više na planinu snova. Želim živjeti s onom svjetlećom iskrom koja mi osvjetljava put i vuče naprijed.

       Moj jedan i jedini san je postati glumica. Ovaj san počela sam sanjati još prije osam godina kada sam došla u prvi razred. Sudjelovala sam na školskoj priredbi i tada sam otkrila da nemam strah od pozornice. Prvim nastupom zavoljela sam i otkrila cilj životnoga puta. Prepreka je ispred mene bilo puno. Svi su u razredu znali čitati i pisati osim mene. Imala sam teškoće u govoru…Moja mama, moj oslonac, uložila je puno truda da savladam te prepreke. Redovito svaki dan smo vježbale izgovor i čitanje. Često i noću. Snagu sam crpila iz svoga srca i trud se isplatio. Postajala sam sve bolja i bolja, a odličan uspjeh je to potvrđivao. Prirodni je talent izašao iz mene već u prvom školskom igrokazu. Početak uspinjanja na planinu  bio je težak i strm. Nisam odustajala od svoga sna… Učlanila sam se u Amatersko kazalište Trogir. Moja profesorica glume u početku nije vidjela previše potencijala u meni. Navikla na čestitke i pohvale bila sam iznenađena, razočarana i ljuta. Sigurna, da je moj talent očit i savršen, željela sam to dokazati i profesorici. Prva uloga koju sam dobila je bila pravi šok za mene. Teksta je bilo jako puno i bio je na trogirskoj cakavici. Ostala sam zaleđena. Nisam mogla vjerovati... Sve mi se činilo kao ružan san , kao da sam zapela u nekoj noćnoj mori, ali mi je mama rekla da se u životu treba boriti i znojiti za svoje ciljeve. Opet sam se vratila na početak puta, vježbala s mamom trogirsku cakavicu koju sam samo jednom čula. Učenje naporno poput učenja novog jezika, ali nisam odustajala. Strmina je bila sve veća… Došao je dan predstave na kojoj sam zadivila svih. Oduševljeni mojim nastupom nisu mogli vjerovati da mi trogirska cakavica nije  svakodnevni govor. Bila  sam ponosna na sebe, bogatija za jedno novo iskustvo i vrijednost očuvanja trogirske cakavice. Izazovi su se nastavljali. Različitim ulogama (čak i muškarca) ostavljala sam trag za sobom. Pogled mi je bio usmjeren prema vrhu planine. Ne odustajem.  Možda ne ću uvijek zablistati, možda ću i pasti na usponu… Ali uz mene je moja mama koja će me dići, pružiti ruku i skupa sa mnom se penjati. Željela bih poručiti svima koji ne vjeruju u moj uspjeh da ne znaju za moj žar, svjetlo koje nosim u sebi i da sam ja posebna. Jednoga dana  kada ostvarim svoj san, kada dođem na vrh i kada svi budu u šoku znam da moja mama ne će biti  jer je ona već na početku puta znala da ću uspjeti.

                                                                  Lana Bevc, 8.c

Kad bi…

Kad bi učionica bila maštaonica

Svaštaonica

Ili neka igraonica

Krede bi same pisale

Po ploči plesale

I šarenim bojama veselo risale

Klupe bi svirale samo rok

Naši bi učitelji doživjeli šok

Svima mi nam bila vesela lica

Od silnih petica

                            Laura Lukić, 5. c 

Ja, petaš

Ovo mi je treći dan kao petaš. Preživio sam i to. Još se nisam navikao na silna

premještanja po učionicama, ali morat ću.

Kad sam se probudio na taj tragičan dan,već su mi se tresle noge da ću zakasniti,

da će nastavnici biti strogi, da se neću snaći. Nakon prva dva sata bio sam iznenađen.

Sve je odlično, nastavnici su sjajni, a odmor je još uvijek daleko najbolji.Sve onako kako sam htio.Škola je opet dobra,a nadam se da će takva i ostati.

I da ću preživjeti ostale „starije“ razrede.

                                                                                   Ivan Jurić, 5.a 

Jesen

Jesen je stigla mali listić u zrak podigla,

nije više vrijeme  za kratke rukave, nego da

stavimo kape na glave.

Vjetar granje njiše

A ja sav tužan razmišljam ljeto nije više.

Prvaši u školu kreću sada jako uzbuđenje

među njima vlada.

Lišće je dobilo prve boje krasne

ne ide se spavat u sate kasne.

Dosadno, ne da mi se ništa radit,

samo se mogu  jabukom zasladit.

Sve su hladnija jutra,ali ja se uvijek nadam za bolje sutra.

                                                                              Gabrijel Vranješ, 5. a

Sanjam da sam…

Mala osoba velikih snova… To sam ja, Lana. Svakim danom se penjem na planinu snova i znam da ću jednoga dana uspjeti doseći njen vrh. Nisam samo sanjar. Živim sa svjetlom koje nosim u sebi i trudim se stići do cilja. Svaki dan mi je prilika da se popnem malo više na planinu snova. Želim živjeti s onom svjetlećom iskrom koja mi osvjetljava put i vuče naprijed.

       Moj jedan i jedini san je postati glumica. Ovaj san počela sam sanjati još prije osam godina kada sam došla u prvi razred. Sudjelovala sam na školskoj priredbi i tada sam otkrila da nemam strah od pozornice. Prvim nastupom zavoljela sam i otkrila cilj životnoga puta. Prepreka je ispred mene bilo puno. Svi su u razredu znali čitati i pisati osim mene. Imala sam teškoće u govoru…Moja mama, moj oslonac, uložila je puno truda da savladam te prepreke. Redovito svaki dan smo vježbale izgovor i čitanje. Često i noću. Snagu sam crpila iz svoga srca i trud se isplatio. Postajala sam sve bolja i bolja, a odličan uspjeh je to potvrđivao. Prirodni je talent izašao iz mene već u prvom školskom igrokazu. Početak uspinjanja na planinu  bio je težak i strm. Nisam odustajala od svoga sna… Učlanila sam se u Amatersko kazalište Trogir. Moja profesorica glume u početku nije vidjela previše potencijala u meni. Navikla na čestitke i pohvale bila sam iznenađena, razočarana i ljuta. Sigurna, da je moj talent očit i savršen, željela sam to dokazati i profesorici. Prva uloga koju sam dobila je bila pravi šok za mene. Teksta je bilo jako puno i bio je na trogirskoj cakavici. Ostala sam zaleđena. Nisam mogla vjerovati... Sve mi se činilo kao ružan san , kao da sam zapela u nekoj noćnoj mori, ali mi je mama rekla da se u životu treba boriti i znojiti za svoje ciljeve. Opet sam se vratila na početak puta, vježbala s mamom trogirsku cakavicu koju sam samo jednom čula. Učenje naporno poput učenja novog jezika, ali nisam odustajala. Strmina je bila sve veća… Došao je dan predstave na kojoj sam zadivila svih. Oduševljeni mojim nastupom nisu mogli vjerovati da mi trogirska cakavica nije  svakodnevni govor. Bila  sam ponosna na sebe, bogatija za jedno novo iskustvo i vrijednost očuvanja trogirske cakavice. Izazovi su se nastavljali. Različitim ulogama (čak i muškarca) ostavljala sam trag za sobom. Pogled mi je bio usmjeren prema vrhu planine. Ne odustajem.  Možda ne ću uvijek zablistati, možda ću i pasti na usponu… Ali uz mene je moja mama koja će me dići, pružiti ruku i skupa sa mnom se penjati. Željela bih poručiti svima koji ne vjeruju u moj uspjeh da ne znaju za moj žar, svjetlo koje nosim u sebi i da sam ja posebna. Jednoga dana  kada ostvarim svoj san, kada dođem na vrh i kada svi budu u šoku znam da moja mama ne će biti  jer je ona već na početku puta znala da ću uspjeti.

                                                                  Lana Bevc, 8.c

Kad bi…

Kad bi učionica bila maštaonica

Svaštaonica

Ili neka igraonica

Krede bi same pisale

Po ploči plesale

I šarenim bojama veselo risale

Klupe bi svirale samo rok

Naši bi učitelji doživjeli šok

Svima mi nam bila vesela lica

Od silnih petica

                            Laura Lukić, 5. c 

Ja, petaš

Ovo mi je treći dan kao petaš. Preživio sam i to. Još se nisam navikao na silna

premještanja po učionicama, ali morat ću.

Kad sam se probudio na taj tragičan dan,već su mi se tresle noge da ću zakasniti,

da će nastavnici biti strogi, da se neću snaći. Nakon prva dva sata bio sam iznenađen.

Sve je odlično, nastavnici su sjajni, a odmor je još uvijek daleko najbolji.Sve onako kako sam htio.Škola je opet dobra,a nadam se da će takva i ostati.

I da ću preživjeti ostale „starije“ razrede.

                                                                                   Ivan Jurić, 5.a 

Jesen

Jesen je stigla mali listić u zrak podigla,

nije više vrijeme  za kratke rukave, nego da

stavimo kape na glave.

Vjetar granje njiše

A ja sav tužan razmišljam ljeto nije više.

Prvaši u školu kreću sada jako uzbuđenje

među njima vlada.

Lišće je dobilo prve boje krasne

ne ide se spavat u sate kasne.

Dosadno, ne da mi se ništa radit,

samo se mogu  jabukom zasladit.

Sve su hladnija jutra,ali ja se uvijek nadam za bolje sutra.

                                                                              Gabrijel Vranješ, 5. a

Sanjam da sam…

Mala osoba velikih snova… To sam ja, Lana. Svakim danom se penjem na planinu snova i znam da ću jednoga dana uspjeti doseći njen vrh. Nisam samo sanjar. Živim sa svjetlom koje nosim u sebi i trudim se stići do cilja. Svaki dan mi je prilika da se popnem malo više na planinu snova. Želim živjeti s onom svjetlećom iskrom koja mi osvjetljava put i vuče naprijed.

       Moj jedan i jedini san je postati glumica. Ovaj san počela sam sanjati još prije osam godina kada sam došla u prvi razred. Sudjelovala sam na školskoj priredbi i tada sam otkrila da nemam strah od pozornice. Prvim nastupom zavoljela sam i otkrila cilj životnoga puta. Prepreka je ispred mene bilo puno. Svi su u razredu znali čitati i pisati osim mene. Imala sam teškoće u govoru…Moja mama, moj oslonac, uložila je puno truda da savladam te prepreke. Redovito svaki dan smo vježbale izgovor i čitanje. Često i noću. Snagu sam crpila iz svoga srca i trud se isplatio. Postajala sam sve bolja i bolja, a odličan uspjeh je to potvrđivao. Prirodni je talent izašao iz mene već u prvom školskom igrokazu. Početak uspinjanja na planinu  bio je težak i strm. Nisam odustajala od svoga sna… Učlanila sam se u Amatersko kazalište Trogir. Moja profesorica glume u početku nije vidjela previše potencijala u meni. Navikla na čestitke i pohvale bila sam iznenađena, razočarana i ljuta. Sigurna, da je moj talent očit i savršen, željela sam to dokazati i profesorici. Prva uloga koju sam dobila je bila pravi šok za mene. Teksta je bilo jako puno i bio je na trogirskoj cakavici. Ostala sam zaleđena. Nisam mogla vjerovati... Sve mi se činilo kao ružan san , kao da sam zapela u nekoj noćnoj mori, ali mi je mama rekla da se u životu treba boriti i znojiti za svoje ciljeve. Opet sam se vratila na početak puta, vježbala s mamom trogirsku cakavicu koju sam samo jednom čula. Učenje naporno poput učenja novog jezika, ali nisam odustajala. Strmina je bila sve veća… Došao je dan predstave na kojoj sam zadivila svih. Oduševljeni mojim nastupom nisu mogli vjerovati da mi trogirska cakavica nije  svakodnevni govor. Bila  sam ponosna na sebe, bogatija za jedno novo iskustvo i vrijednost očuvanja trogirske cakavice. Izazovi su se nastavljali. Različitim ulogama (čak i muškarca) ostavljala sam trag za sobom. Pogled mi je bio usmjeren prema vrhu planine. Ne odustajem.  Možda ne ću uvijek zablistati, možda ću i pasti na usponu… Ali uz mene je moja mama koja će me dići, pružiti ruku i skupa sa mnom se penjati. Željela bih poručiti svima koji ne vjeruju u moj uspjeh da ne znaju za moj žar, svjetlo koje nosim u sebi i da sam ja posebna. Jednoga dana  kada ostvarim svoj san, kada dođem na vrh i kada svi budu u šoku znam da moja mama ne će biti  jer je ona već na početku puta znala da ću uspjeti.

                                                                  Lana Bevc, 8.c

Kad bi…

Kad bi učionica bila maštaonica

Svaštaonica

Ili neka igraonica

Krede bi same pisale

Po ploči plesale

I šarenim bojama veselo risale

Klupe bi svirale samo rok

Naši bi učitelji doživjeli šok

Svima mi nam bila vesela lica

Od silnih petica

                            Laura Lukić, 5. c 

Ja, petaš

Ovo mi je treći dan kao petaš. Preživio sam i to. Još se nisam navikao na silna

premještanja po učionicama, ali morat ću.

Kad sam se probudio na taj tragičan dan,već su mi se tresle noge da ću zakasniti,

da će nastavnici biti strogi, da se neću snaći. Nakon prva dva sata bio sam iznenađen.

Sve je odlično, nastavnici su sjajni, a odmor je još uvijek daleko najbolji.Sve onako kako sam htio.Škola je opet dobra,a nadam se da će takva i ostati.

I da ću preživjeti ostale „starije“ razrede.

                                                                                   Ivan Jurić, 5.a 

Jesen

Jesen je stigla mali listić u zrak podigla,

nije više vrijeme  za kratke rukave, nego da

stavimo kape na glave.

Vjetar granje njiše

A ja sav tužan razmišljam ljeto nije više.

Prvaši u školu kreću sada jako uzbuđenje

među njima vlada.

Lišće je dobilo prve boje krasne

ne ide se spavat u sate kasne.

Dosadno, ne da mi se ništa radit,

samo se mogu  jabukom zasladit.

Sve su hladnija jutra,ali ja se uvijek nadam za bolje sutra.

                                                                              Gabrijel Vranješ, 5. a

Sanjam da sam…

Mala osoba velikih snova… To sam ja, Lana. Svakim danom se penjem na planinu snova i znam da ću jednoga dana uspjeti doseći njen vrh. Nisam samo sanjar. Živim sa svjetlom koje nosim u sebi i trudim se stići do cilja. Svaki dan mi je prilika da se popnem malo više na planinu snova. Želim živjeti s onom svjetlećom iskrom koja mi osvjetljava put i vuče naprijed.

       Moj jedan i jedini san je postati glumica. Ovaj san počela sam sanjati još prije osam godina kada sam došla u prvi razred. Sudjelovala sam na školskoj priredbi i tada sam otkrila da nemam strah od pozornice. Prvim nastupom zavoljela sam i otkrila cilj životnoga puta. Prepreka je ispred mene bilo puno. Svi su u razredu znali čitati i pisati osim mene. Imala sam teškoće u govoru…Moja mama, moj oslonac, uložila je puno truda da savladam te prepreke. Redovito svaki dan smo vježbale izgovor i čitanje. Često i noću. Snagu sam crpila iz svoga srca i trud se isplatio. Postajala sam sve bolja i bolja, a odličan uspjeh je to potvrđivao. Prirodni je talent izašao iz mene već u prvom školskom igrokazu. Početak uspinjanja na planinu  bio je težak i strm. Nisam odustajala od svoga sna… Učlanila sam se u Amatersko kazalište Trogir. Moja profesorica glume u početku nije vidjela previše potencijala u meni. Navikla na čestitke i pohvale bila sam iznenađena, razočarana i ljuta. Sigurna, da je moj talent očit i savršen, željela sam to dokazati i profesorici. Prva uloga koju sam dobila je bila pravi šok za mene. Teksta je bilo jako puno i bio je na trogirskoj cakavici. Ostala sam zaleđena. Nisam mogla vjerovati... Sve mi se činilo kao ružan san , kao da sam zapela u nekoj noćnoj mori, ali mi je mama rekla da se u životu treba boriti i znojiti za svoje ciljeve. Opet sam se vratila na početak puta, vježbala s mamom trogirsku cakavicu koju sam samo jednom čula. Učenje naporno poput učenja novog jezika, ali nisam odustajala. Strmina je bila sve veća… Došao je dan predstave na kojoj sam zadivila svih. Oduševljeni mojim nastupom nisu mogli vjerovati da mi trogirska cakavica nije  svakodnevni govor. Bila  sam ponosna na sebe, bogatija za jedno novo iskustvo i vrijednost očuvanja trogirske cakavice. Izazovi su se nastavljali. Različitim ulogama (čak i muškarca) ostavljala sam trag za sobom. Pogled mi je bio usmjeren prema vrhu planine. Ne odustajem.  Možda ne ću uvijek zablistati, možda ću i pasti na usponu… Ali uz mene je moja mama koja će me dići, pružiti ruku i skupa sa mnom se penjati. Željela bih poručiti svima koji ne vjeruju u moj uspjeh da ne znaju za moj žar, svjetlo koje nosim u sebi i da sam ja posebna. Jednoga dana  kada ostvarim svoj san, kada dođem na vrh i kada svi budu u šoku znam da moja mama ne će biti  jer je ona već na početku puta znala da ću uspjeti.

                                                                  Lana Bevc, 8.c

Kad bi…

Kad bi učionica bila maštaonica

Svaštaonica

Ili neka igraonica

Krede bi same pisale

Po ploči plesale

I šarenim bojama veselo risale

Klupe bi svirale samo rok

Naši bi učitelji doživjeli šok

Svima mi nam bila vesela lica

Od silnih petica

                            Laura Lukić, 5. c