Osnovna škola Ostrog Kaštel Lukšić

JEDNO SJEĆANJE

Ovdje, gdje su se moji koraci urezali u stari, blijedi drveni pod svaki kutak priča svoju priču. Dio sam svake.

Želim da sve stane. Da se ništa ne nastavlja dalje. Bez tebe. Ali, mora!

Sjećaš li se mojih ručica, promrzlih i mokrih od snijega? Naravno da se sjećaš. Ti si mi ih grijala. Voljela si moju obojanu šalicu koju sam ti iz vrtića donijela. Noge su mi klecale toga dana. Sve dok te nisam ugledala. Još uvijek vjerujem da ti je onaj poljubac u čelo dao snage, a meni nadu. Mislili su da je lakše ako šutimo, ali sam ti rekla sve. Zato  ti sada posvećujem ove prešućene osjećaje.

Mnogi te žele zamijeniti. Ali ne mogu. Neki me čak podsjećaju na tebe, ali nisu isti.

Tina Puškarić, 7.a

KORACI

Sve se mijenja iz dana u dan. Sve odlazi u beskraj. Spoznaja da prolazimo dolinom i da nećemo nikada u visinu stići sve je veća i dublja.

Iz doline vidimo obrise planine, obrise sunca i konture mjeseca. Ako stanemo, možda Onaj gore neće dati da vidimo beskonačnost ništavila ili sreće.

Traži od nas da preplivamo svoju rijeku, pretrčimo svoju dolinu, da moramo izbosti svoje noge trnjem pa rane zacijeliti cvjetnim melemom i onda na koncu do svjetla kroćiti smjelo.

Tina Puškarić. 7.a

Zašto ne čitamo lektiru?

Posljednjih godina školama vlada epidemija nečitanja lektire. Popularna je “instant”  lektira ili lektira s interneta. Sve manje imamo i razvijamo vlastito mišljenje, ne potičemo znatiželju, izostaje vedrina i veselje zbog vlastitog napretka, raste siromaštvo riječi u  svakodnevnoj komunikaciji … Zašto ne čitamo lektiru?

Tražeći uzroke  kolektivnog izbjegavanja čitanja lektire izdvajam nerazrađenost školskog sustava i zastarjele naslove koji već u startu odbiju mnogo čitatelja. Neprilagođeni su našim interesima.  Iste lektire imali su naši roditelji i to je velika šteta. Postoje modernije i nama razumljivije knjige koje tematski oslikavaju život današnjice, a  prenose istu poruku. Lektiru  Maturalac, Branke Primorac, pročitao je cijeli razred što dokazuje da je problem u izboru naslova. Naravno, vjerujem da nijednom lektirnom naslovu ne može isteći rok trajanja, ali imperativ bi trebao biti na novijim naslovima.

 Čitanje je proces koji treba njegovati, izgrađivati i razvijati. A što koči taj proces i kako?  

Preuranjeno uvođenje lektire.

Dolaskom u prvi razred, dok  još ne znaju ni čitati, djeca u drugom  polugodištu dobivaju svoju prvu lektiru. Velika pogrješka.

Dijete se u početku muči sa sricanjem riječi i razumijevanjem poruke tih čudnih znakova na papiru i pritom  razvija odbojnost prema lektiri. Onda traži pomoć roditelja koji u početku pokušavaju objasniti djetetu da je to njegova obveza i da se mora samo truditi. Plakanje i žaljenje roditelje navodi da pročitaju djetetu lektiru, nesvjesni da mu time odmažu. Takvo se ponašanje nastavlja  u drugom i u trećem razredu, kada bi dijete već samo trebalo  biti sposobno, s razumijevanjem, čitati lektiru. Ljubav prema čitanju se ne može razviti ovim začaranim krugom. Djeca postaju nesamostalna i nesigurna, miljama udaljena od lektire.

 Moja sestra je  u četvrtom razredu osnovne škole i muku muči s čitanjem lektire. Podigla je visoki zid oko sebe na kojemu piše lektira upravo u prvom razredu.  Zbog sve učestalijeg ponavljanja ovog scenarija trpe i nastavnici i roditelji , a ponajviše učenici koji ostaju bez samopouzdanja, radnih navika, važnih pouka, bogaćenja rječnika, a konačno i bez onog najvažnijeg: ljubavi prema knjizi.

 Vjerujem da bi se problem mogao riješiti  kasnijim uvođenjem lektire kada je dijete već dobro ovladalo vještinom čitanja i tada bi lektira svima bila izazov i radost. Kada otkriju ljepotu tog svijeta u malom, paralelne stvarnosti u kojoj se možeš izgubiti, imaju bogatstvo. Tada se otvaraju vrata srca.

  Onda će spoznaja  „što se mora, nije teško!“  biti duboko urezana u dječje glave.  

                                                           Nika Utrobičić, 8.c

Od Lukšića do Vukovara

Rano je jutro. Opraštam se od, već budnog, Lukšića i krećem na put svojih snova.Vozeći se uz lagane uzbrdice gledam kako jutarnje more polako nestaje.

Njegovi nježnoplavi tonovi kasnoga ljeta pretvaraju se u crvene i smeđe.

Ah, ta Dalmatinska zagora! Na prvi pogled siromašan i zapušten krajolik. Kamene sive kućice razbacane stopile se s kamenjarom. Zamjećujem ptičice u letu, razigrane i samonikla stable koja s veseljem najavljuju početak jeseni zlaćanim lišćem. Mogla bih doživotno gledati ovaj krajolik!

Autobus juri i ne mari za moje želje.

Evo, već ispred sebe gledam velike planinske divove nad kojima se nadvijaju  putujući oblaci. Putuju li to i oni sa mnom? Izgleda mi kaoda se igraju i utrkuju. Ovdje, među planinskim lancima Velebita, vrijeme je prilično tmurno, ali osjećam da će svaki tren proviriti sunce.Iako je prilično hladno, ovaj planinski zrak daje mi neočekivanu energiju.

Plitvice! Čarima velikih slapova nitko ne može odoljeti. Osjećaj je fantastičan.Kao da ovdje započinje  neviđeni život. Zelenobijeli! Visoka stoljetna stabla,kao čuvari raširenih ruku, grle bijele, paučinaste i bučne slapove.

Autobus bruji i moja bajka nestaje.

Cesta postaje ravna, beskrajna poput mora. Slavonija na obzorju. Uživam u nepreglednosti ravnice. Ljudi u vinogradima i na poljima rade. Zamišljm ih s osmijehom u kojemu nazirem iskre zadovoljstva. Može li itko biti zabrinut, ako živi uz bogatu i plodnu ravnicu? I rijeku Savu? Snažnu. Istovremeno primamljivu i opasnu.

Slavonskih ljepota ne mogu se nagledati i nasititi. Iznenadi me pokoje brdašce u beskrajnoj nizini.

Približavamo se Vukovaru. Osjećam to svakim pogledom. Krajolik je drugačiji. Iz ljepote uranjam u nemir.

Razrušene kuće,ranjene ceste, zabrinuti ljudi rastužuju me. Koliko patnje je podnijela zavodljiva Slavonija?

 Iako sunce žeže, dođe mi da zaplačem.

Karla Kostović, 8.c